LocationsDa li su patrijarhalne vrijednosti isto što i porodične vrijednosti?
February 20, 2024
Lokalni dijalozi, u okviru projekta „Promocija dijaloga i zajedničke akcije za borbu protiv govora mržnje“, koje je UNDP organizovao u saradnji sa NVO SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, serija su razgovora na temu rodno zasnovanog govora mržnje, seksizma i mizognije. Građanke i građani širom Crne Gore, raznovrsnih uzrasta, profila, životnih iskustava i profesija isprepreli su u međusobnim razgovorima neizmjerno značajne uvide i preporuke kada su u pitanju uzroci i posledice ovih sve više zabrinjavajućih manifestacija rodne neravnopravnosti. Njihove uvide i preporuke iz dijaloga dokumentujemo kroz različite forme, uključujući i niz članaka. Prvi u nizu članaka se bavi patrijarhalnim sistemom vrijednosti i porodicom kao primarnim prostorom gdje se generišu, podstiču i uspostavljaju uvjerenja, stavovi, percepcije i obrasci ponašanja koja oblikuju društvo (ne)ravnopravnosti i (ne)pravde, društvo po mjeri svakog čovjeka ili društvo po mjeri privilegovanih.
„Seksizam je neprimjereno, neljudsko, primitivno ponašanje koje omalovažava ženu i ženski rod, kao rezultat nekulture i konzervativizma. To je jedna bezobraština - kao društvo smo se toliko izbezobrazili i dozvolili da svako svašta govori.“
Ovako su građanke i građani kroz lokalne dijaloge definisali seksizam i rodno zasnovani govor mržnje.
Prepoznali su da je seksizam svako ponašanje, govor ili praksa koji su zasnovani na ideji da je osoba ili grupa inferiorna ili manje vrijedna zbog svog pola. Seksistički govor mržnje ide još i dalje, pa podstiče, promoviše, širi ili opravdava nasilje, mržnju i diskriminaciju prema ženama na osnovu njihovog pola. Građani i građanke su prepoznali i jednu od zabrinjavajućih pojava – a to je normalizacija govora koji širi ili izaziva mržnju i ponižavanje drugih.
Govor mržnje uopšte, a posebno rodno zasnovani govor mržnje, seksizam i mizoginija postali su redovna pojava, najviše na internetu, i to prema ženama koje su aktivne u društvenom i političkom životu. Nasilje i govor mržnje prema ženama u političkom životu najčešće se prepoznaju na društvenim mrežama (34,9%), zatim tokom predizbornih kampanja (31,4%), u medijima (17,4%), u parlamentu (9,3%) i u političkim partijama (7%). Društvene mreže postaju mjesto broj jedan za najintenzivnije nasilje nad političarkama, uključujući psihičko nasilje, posebno u obliku seksističkih i mizoginih primjedbi, ponižavajućih fotografija, zastrašivanja i prijetnji. Društvene mreže i portali su postali javna mjesta na kojima se objavljuju sadržaji i komentari koji ne doprinose razvoju debate od opšteg interesa, već imaju za cilj da osobu ženskog pola omalovaže i uvrijede kao ženu, stvarajući netolerantan i isključivo neprijateljski ambijent. Zabrinjavajuće je i izjednačavanje slobode govora i govora mržnje, pa 42% mladih smatra da bi govor mržnje trebalo da bude prihvatljiv, kao dio slobode govora, uprkos tome što je to istovremeno jedan od vodećih oblika nasilja ili diskriminacije koje mladi doživljavaju.
Da li su patrijarhalne vrijednosti isto što i porodične vrijednosti?
„Kad tata kupi brzu hranu – on je super, kad je kupi mama – ona je loša domaćica.“
Rijetko koji termin je toliko upotrebljavan u diskusijama o rodnoj ravnopravnosti kao patrijarhat. Patrijarhat je sistem uvjerenja, ponašanja i praksi koje promovišu podređeni položaj žena i superiornu poziciju muškaraca, sa idejom da je muška osoba centralna figura u porodici i da, kao dominantna, treba da donosi sve važne odluke i u društvenom životu, dok žena ostaje u domaćinstvu, gdje se očekuje da bude potpuno posvećena djeci, kućnim poslovima, brizi o starijim ili bolesnim članovima domaćinstva.
Posljednji Indeks rodnih i društvenih normi UNDP-a pokazuje da skoro 2 milijarde ljudi na svijetu vjeruje da muškarac ima pravo da tuče suprugu. Istovremeno, više od 60% mladih u Crnoj Gori ne misli da bi žene i muškarci trebalo da dijele kućne poslove, a oko 60% građana i građanki vjeruje da je za dobrobit djece poželjnije da muškarac radi, a da se žena posveti porodici. Svaka druga osoba u Crnoj Gori misli da će zapostaviti porodicu ako je uspješna u svom poslu.
Stavovi i sistem vrijednosti uslovljavaju i naša ponašanja, odluke i izbore. Ukoliko su ti stavovi podržani patrijarhalnim obrascima, onda oni predstavljaju plodonosnu podlogu za diskriminaciju, rodno zasnovani govor mržnje, seksizam, nasilje – zaključak je učesnika i učesnica lokalnih dijaloga. Oni vjeruju da se patrijarhalna uvjerenja počinju kreirati u porodici, gdje djeca posmatraju i uče o rodnim ulogama i odgovarajućim obrascima ponašanja koji se usvajaju i kasnije reprodukuju.
U patrijarhalnom sistemu i za mušku i za žensku djecu važe rigidna pravila, a odstupanje od tih pravila se ne toleriše.
„Kako djeca odrastaju, tako jedni aršini počinju da važe za žensko, a drugi za muško dijete, što se kasnije preslikava i na zrelu dob i ono što se od njih traži. Koliko god mi smatramo da smo emancipovani, obrazovani, naše reakcije ipak govore drugačije, jer ono što je usađeno u nama, ne nestaje tako lako.“
Tako podjela poslova u kući, međusobna komunikacija i odnos između supružnika, ponašanja i očekivanja od muškog i ženskog djeteta kreiraju nacrt ne samo vrijednosti i ponašanja djece kada odrastu, već i njihovih mogućnosti za ostvarenje svojih punih potencijala i života koji žele i na koji imaju pravo.
Jedan od ključnih problema kada je porodica u pitanju vide u podjeli uloga, gdje „muškarci i danas vjeruju da očekivanja žene od muškarca da podijele poslove u kući umanjuju njegovu muškost“.
Kao uzroke ovakvih pojava vide u disbalansu moći i rodnih obrazaca koji „propisuju“ ulogu žena i muškaraca, a koje su svakako na štetu žena.
„Fascinantno mi je kada čujem: 'Čuvao sam TI danas dijete', kao da to dijete nije njegovo i da očekuje neku nagradu, medalju za to. Ili kada vani partneri sjede u kafićima sa djetetom, često ćete čuti izjavu 'Dijete TI plače'. To je njihovo zajedničko dijete, tu nema mjesta za 'TI'“.
Podaci jasno ukazuju na posljedice ovih štetnih normi – na ovaj način se žena sprečava da ostvaruje svoja ekonomska i društvena prava, da djeluje u društvenom i javnom domenu, da ostvari svoje potencijale i aspiracije. U 2018. godini, 606 miliona radno sposobnih žena je saopštilo da nijesu u stanju da budu radno angažovane i napreduju u karijeri zbog neplaćenog rada koji se odnosi na njegu i rad u domaćinstvu. Svega 41 milion muškaraca saopštilo je da nije u radnom odnosu iz istog razloga.
Smatraju da vaspitanje djece, posebno muške, u velikoj mjeri utiče na njihovo poimanje sebe, svojih potencijala i odnos i ponašanje prema osobama suprotnog pola. Djevojčice koje su učene da budu tihe i pristojne, neće prijaviti nasilje partnera kad odrastu, jer će smatrati da ne treba da se žale. Dječaci koji su naučeni da im sve pripada, ,,dobijaju'' nasledstvo. Isto nasledstvo, koje im jednako pripada, žene ,,uzimaju bratu'', a u stvari se ženi oduzima pravo koje joj pripada – sticanje imovine nasledstvom, a time i mogućnost da ima finansijsku samostalnost i sigurnost. Djevojčice i dječaci koji su čuli pucnje kad se rodi sin i vidjeli da su ženska djeca neželjena osim za ulogu rađanja muškaraca, odrašće u one koji neće dozvoliti djevojčici ni da se rodi.
„Interesantno je koliko se od malena ženska djeca uče da tolerišu nepristojno ponašanje dječaka:dječaci su nezreli, ti samo budi ozbiljna, samo ćuti, razumjeće oni u jednom momentu.“
Zanimljivi su i uvidi i da se neka od prava koje su žene ostvarile u stvari koriste ne za njihovo lično napredovanje i emancipaciju, već u službu jačanja upravo patrijarhalne uloge žena, tj. za brigu o domaćinstvu i porodici. Tako, na primjer, dosta žena vozi auto, ali se i taj napredak stavlja u funkciju obavljanja obaveza u vezi sa djecom i kućom, a ne u funkciju osnaživanja žena.
„Žene treba da voze 'malo auto za tu po gradu'. Jer se žena posmatra kao domaćica kojoj auto treba da povede đecu kod doktora, u vrtić i eventualno ode na pijacu. Lako za uparkirati, nije veliki potrošač. Što je manje auto to je bolja domaćica, manje troši, štedljiva je...“istakle su učesnice dijaloga uobičajene narative u vezi sa ovom pojavom.
Vrlo su važni i ne tako očigledni izrazi seksizma koji se vežu za porodicu. „To je nečija ćerka ili sestra“ je izjava koju smo mnogo puta čuli i to baš kao reakciju stajanja u zaštitu žene kada joj je upućen seksistički govor ili bilo koja uvreda, a sama izjava je zapravo seksistička. U ovom, jednom od mnogih primjera, vidljivo je kako se žena svodi na uloge ćerke ili sestre koje označavaju njenu ulogu u porodici u odnosu na muškarca – oca ili brata, a ne njen sopstveni identitet.
„Ćerku od milošte zovu sine“, „Jedinac, a ima tri sestre“ – neke su od izraza seksizma koje primjećuju učesnici i učesnice dijaloga. Mnogi će ocijeniti da je nazivanje kćerke sinom benigno i odraz ljubavi, ali upravo je u tome zamka latentnog seksizma - on u zavijenoj formi komunicira stavove koji su kruti i diskriminatorni i u ovom slučaju saopštavaju da je najveći izraz ljubavi i uvažavanja ženskog djeteta pripisivanje osobina muškog djeteta.
Jako je važno osvijetliti posebno ovakve i slične zamke, koje se koriste u javnom i privatnom narativu kao dokaz da su žene u Crnoj Gori poštovane i zaštićene, a u stvari se dehumanizuju i ne posmatraju kao osobe, već kroz pripisivanje muških osobina ili kroz funkcije koje imaju u odnosu na muškarce iz porodice, jer im samo te uloge ili osobine daju važnost i vrijednost.
Jedan od značajnih uvida učesnica i učesnika dijaloga je bio i taj da patrijarhat podrazumijeva i bezuslovno poštovanje autoriteta. Ovo dovodi do toga da „djeca prihvataju modele ponašanja i nemaju slobodu da razgovaraju sa svojim roditeljima i drugim autoritetima“, što značajno dopinosi nedostatku kritičkog mišljenja, preispitivanja postojećih društvenih pravila i pojava, i u krajnjem onemogućava napredak i konstruktivne društvene promjene.
Da li su to porodične vrijednosti koje kreiramo i (p)održavamo?
Učesnice i učesnici dijaloga pozivaju svakog pojedinačno da preispitujemo svoja uvjerenja, da uvažavamo jedni druge u partnerskim odnosima, ravnomjerno dijelimo obaveze u vezi sa porodicom, vaspitavamo djecu u duhu ravnopravnosti. Predlažu i servise podrške porodici u ovoj misiji – ,,kao što postoje škole za trudnice, tako mogu postojati programi podrške za porodicu, supružnike, vaspitavanje djece.''
Primjećuju da se traženje podrške, posebno one stručne, još uvijek smatra sramotom i ističu da je neophodno razbijati ovakve predrasude. Konstantna edukacija djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, posebno figura autoriteta u svim privatnim i javnim prostorima (porodica, škola, mediji, kreatori javnog mnjenja) mora biti zadatak svih nas, uz jačanje kulture reagovanja i suprotstavljanja štetnim pojavama, jer se, kako kažu, pod uticajem sredine, ustručavamo da reagujemo i ukažemo na štetna ponašanja, norme, govor.
Naglašavaju da je jako važno kreirati javno mnjenje koje uvažava ljudska prava, posebno kroz medije, koji treba da sprečavaju promovisanje seksizma kao modernog i ,,mačo” pristupa i da promovišu pozitivne i sadržaje i rodno-ravnopravnih načina razmišljanja i ponašanja. Predlažu i da edukaciju o rodnoj ravnopravnosti, seksizmu i mizoginiji koja uključuje i preventivne programe sa posebnom pažnjom treba usmjeriti na manje zajednice u kojima su „muški mit i muška vlast“ još uvijek snažno izraženi.
„Da li je normalan sistem vrijednosti onaj u kojem muškarac ima veća prava od žene? To za vas nije krajnost a kada se mi borimo za ženska prava onda mi idemo u krajnost.“istakle su učesnice dijaloga uobičajene narative u vezi sa ovom pojavom.
Seksizam koji se toleriše i normalizuje, polako prelazi u govor mržnje i rodno zasnovano nasilje, tjera djevojke i žene van javnog prostora, obeshrabruje ih da ostvaruju svoje potencijale i doprinose razvoju društva. Preispitivanje i mijenjanje uvjerenja koja diskriminišu, pokreću nasilje, oduzimaju prava i mogućnosti, jedini je način da kreiramo društvo jednakih šansi za sve, bez obzira na pol i rod.
Projekat „Promocija dijaloga i zajedničke akcije za borbu protiv govora mržnje“ realizuje UNDP, u saradnji sa Ministarstvom ljudskih i manjinskih prava, Ministarstvom pravde i Institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, sa ciljem prevencije i adresiranja rodno zasnovanog govora mržnje, seksizma i mizoginije. Projekat je finansiran kroz UNDP portfolio za upravljanje, izgradnju mira, krize i otpornost, uz finansijsku podršku Švedske i Luksemburga.