Kristina Janković je 12 godina provela u inostranstvu. Odrastala je u Danskoj, a dio pravnih studija završila je u Holandiji. Danas studira na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore i bavi se međunarodnim pravom i ljudskim pravima, koja su nam, kako kaže, „zajednička bez obzira na granice“. Kristina je za pitanja rodne ravnopravnosti počela da se interesuje nakon povratka iz inostranstva. Sa svojim koleginicama i kolegama u nevladinom sektoru, sprovela je prvu studiju o menstrualnom siromaštvu u Crnoj Gori, koja je pokazala da svaka četvrta žena ne može sebi da priušti proizvode menstrualne higijene. To je jedna od aktivnosti na koju je Kristina najponosnija jer se na taj način poručuje da je rodna ravnopravnost neodvojiv dio korpusa ljudskih prava i da se o rodnoj diskriminaciji ipak ne govori dovoljno. Kristina vjeruje da je preispitivanje društvenih normi, patrijarhalnih obrazaca kao i kontinuirana edukacija, naročito mlađe populacije, obaveza društva, jer mladi ljudi u Crnoj Gori pokazuju zabrinjavajuće visok stepen tolerancije na govor mržnje.  Iako je gotovo petina mladih u Crnoj Gori iskusila govor mržnje, čak 42% njih vjeruje da je ispoljavanje govora mržnje prihvatljivo.

Prva promišljanja o rodnim temama, prisjeća se Kristina, nijesu bila jednostavna. Ističe da joj termin patrijarhata nije bio poznat dok nije došla u Crnu Goru, a patrijarhalna sredina učinila je da oklijeva sebe da nazove feministkinjom. Ipak, njen kontinuirani aktivizam i edukacija doveli su do boljeg razumijevanja sopstvenih uvjerenja. „Tek u posljednjih par godina govorim za sebe da sam feministkinja. Sada shvatam da sam zapravo sve vrijeme feministkinja, ali nijesam bila toga svjesna, možda zbog internalizovanog seksizma koji sam osjećala“, kazala je ona. 

Internalizacija seksizma je podsvjesno projektovanje seksističkih uvjerenja na sebe i na ljude oko nas. Najčešće ćemo internalizovati one stavove koji su u toj mjeri zastupljeni, da više na njih i nemamo reakciju. To su različiti oblici svakodnevnog seksizma – „loše vozi, mora da je žena“, o kojem govori i Kristina. „Razlog zašto ne možemo da iskorijenimo svakodnevne oblike seksizma je zato što ne reagujemo i ne primjećujemo ga. Otuda i izraz svakodnevni seksizam, što govori o tome da je stalno tu.“ 

Reakcije na seksizam, kao na odraz rodne neravnopravnosti, mogu biti višestruke. Blagovremeno institucionalno reagovanje je neophodno, ali je situacija daleko složenija kada se odgovor očekuje od onih koji su predmet seksističkog govora. Kristina napominje da osobe koje šire seksizam, uglavnom nijesu navikle da dobiju povratnu reakciju. Opisujući situaciju u kojoj je jedan mladić okružen grupom djevojaka, sa osmijehom prokomentarisao da su one njegove, ona ističe važnost sopstvenog odgovora na taj seksistički komentar. „Vjerovatno je u pitanju prvi put da je toj osobi neko skrenuo pažnju i da je morala da razmisli zašto to govori. Ta situacija ide u prilog tome da je i mala reakcija reakcija. Pamtim baš taj primjer jer je važan na mapi puta mog osvješćivanja.“

Seksizam je odraz patrijarhata koji pogađa i žene i muškarce, odnosno sve nas, bez obzira na rodni identitet. Ipak, veće prisustvo žena u javnom i političkom diskursu u posljednjih par godina generisalo je izražen mizogini i seksistički govor. Ovim se potvrđuje trend uočen u Istraživanju UNDP-a o nasilju nad ženama u politici iz 2021. godine, koje je pokazalo da je 9 od 10 političarki iskusilo neku vrstu diskriminacije, a čak 7 od 10 neki vid nasilja. Političarke smatraju da nisu dovoljno prisutne u medijima - a onda kad jesu primjećuju da se mediji više bave njihovim izgledom i ličnim životom nego njihovim radom. Nasilje u medijskoj sferi iskusilo je čak 70% političarki. 

Ipak, napominje Kristina, isuviše je jednostavno tvrditi da ćemo seksizam iskorijeniti tako što ćemo tražiti od žena, koje su najčešća meta seksističkog govora, da u svakom trenutku i u svakom kontekstu reaguju. Seksizam je u kancelarijama, školama, na fakultetima. Na seksističke komentare nije lako reagovati, pogotovo ako dolaze od profesora ili nadređenog na poslu. Kristina pamti kada je kao studentkinja, bila u prilici da čuje kako osoba od autoriteta, pred grupom momaka i djevojaka, daje asocijacije između žena i kuhinje. Ističe da se mlade žene u takvim situacijama najčešće povlače, ali i ostaju sa osjećanjem krivice jer nijesu reagovale. „Jedino što sam ja uradila u tom momentu je što se nijesam smijala. Koliko je godina prošlo od tada, razmišljam i danas šta je trebalo da uradim drugačije“, govori Kristina. 

Osjećaj krivice sa kojim žene ostaju jer nijesu odgovorile na seksizam je duboko nepravedan i ukazuje na potrebu da sve društvene grupe, nezavisno od sopstvenih rodnih identiteta, jednako učestvuju u suzbijanju rodne neravnopravnosti. „Teret je na nama koji primijetimo ili doživljavamo seksizam. Na taj način nam se iznova i iznova nalaže da je ta borba isključivo naša. Da je ta borba isključivo ženska“, kazala je ona.