Poljoprivredna proizvodnja iscrpljuje vitalnost zemljišta, dugogodišnja obrada i uzgoj poljoprivrednih kultura utiču na njegov kvalitet, a pogotovo je štetna prekomjerna upotreba i upotreba štetnih hemikalija, što se odražava i na hranu koju jedemo i vodu koju pijemo.

Intenzivna poljoprivredna proizvodnja podrazumijeva različite oblike oštećenja zemljišta kao što je zbijanje i uništavanje strukture teškom mehanizacijom, kao i primjena velikih količina hemikalija i gubitak organske materije što značajno doprinosi smanjenju produktivnosti zemljišta za uzgoj poljoprivrednih kultura, smatra Melisa Ljuša, stručnjakinja za zemljište i profesorica na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Osim parcijalnih istraživanja, u Bosni i Hercegovini nedostaje razvijen sistem praćenja koji bi pokazao kakvo je stanje sa reziduama različitih hemikalija, pojašnjava ona, pri čemu samo rijetki poljoprivrednici vrše potrebnu kontrolu plodnosti i analize na štetne sastojke organskog i mineralnog porijekla. 

„Kod zasnivanja bilo koje proizvodnje, potrebno je prethodno upoznati se sa osobinama zemljišta na kojem se želi uzgajati određena poljoprivredna kultura. Zahtjevi kulture prema zemljištu i drugim ekološkim uslovima moraju se prethodno veoma dobro poznavati“, kaže Ljuša i dodaje da se mnogi bh. poljoprivrednici i dalje drže tradicionalnog pristupa i savjeta koji se prenose s generacijama, ali da se novi pristupi i savremene tehnologije postepeno usvajaju i polako mijenjaju.

„Oni koji sebe smatraju ozbiljnim proizvođačima, ipak prate stanje na tržištu tako da ima sve više interesa i potrebe za edukacijom.“

Podaci kontrole kvaliteta zemljišta korisni su poljoprivrednicima u pronalasku odgovora na pitanja o ispravnom korištenju organskih i mineralnih đubriva za ishranu uzgajanih biljaka, planiranju uzgoja,  primjeni  hemikalija u zaštiti od štetočina. Također, ovakva istraživanja i monitoring mogu ukazati na procese degradacije zemljišta  uslijed prekomjerne upotrebe određenih hemikalija u poljoprivredi, kao i sekundarnih izvora zagađivanja iz industrije, saobraćaja i dr.

Degradacija zemljišta

U BiH su prisutni različiti procesi degradacije plodnog poljoprivrednog zemljišta kao što je erozija tla i različiti oblici trajnih gubitka, te smanjenja njegovih funkcija u ekosistemu. Najpogubniji oblik degradacije zemljišta je njegov trajni gubitak iz poljoprivrede,  kao posljedica izgradnje infrastrukture, industrije i stambenih naselja.

Intenzivna poljoprivreda uzrokovala je poremećaje u okolišu globalno, poput nestanka prirodnih biotopa i elemenata pejzaža, zagađenja voda nitratima i pesticidima. Ljuša pojašnjava kako se u posljednje vrijeme sve više stiče spoznaja o zagađenosti zemljišta štetnim materijama.

„Svijest i znanja o korištenju pesticida od strane poljoprivrednika se kontinuirano unapređuju, jer je edukacija ključna, ne samo za proizvođače, već i za savjetodavnu službu i trgovce. Prema procjenama, u prosjeku se na obradivim površinama u Bosni i Hercegovini dodaje relativno malo mineralnog đubriva, oko 200 kg/ha NPK (azot (N), fosfor (P) i kalijum (K)), a ostatak se odnosi na stajnjak (prirodno đubrivo) u količini od oko 8 t/ha“, pojašnjava profesorica. Sa stanovišta potrošnje mineralnih đubriva, Bosna i Hercegovina je na začelju u regionu, a da ne govorimo u EU.

„Zbog nedostatka sistema za praćenje stanja kvaliteta zemljišta, ne može se govoriti da li je zemljište s ovog aspekta degradirano ili zagađeno. Ipak, može se pretpostaviti da u ravničarskim područjima Posavine, riječnim dolinama na aluvijalnim zemljištima i u kraškim poljima u kojima se provodi intenzivna poljoprivredna proizvodnja, svakako postoji i značajan unos zagađujućih materija u zemljište što može imati negativne posljedice na ekosistem. Da bi se sa zemljištem održivo upravljalo, potrebno je pravovremeno spriječiti negativne procese degradacije.

„Zahtjevi za korištenje zemljišta u druge namjene izvan njegove primarne funkcije tj. ekološke, odnosno proizvodnje biomase za ljude i životinje, su svakodnevne. Evidentno je da se gradi na najkvalitetnijim poljoprivrednim zemljištima i da gubici zemljišta nisu mali“, smatra Ljuša i dodaje kako svoju ulogu u poboljšanju stanja u oblasti imaju prvenstveno nadležne institucije, pa onda i proizvođači pojedinačno.

„Ono što bi trebala biti praksa naših poljoprivrednika je sprovođenje redovne kontrole  zemljista kako bi se dobili pouzdani podaci o stanju, plodnosti i potrebama za njegovim poboljšanjem. Sve više se pažnje u posljednje vrijeme posvećuje zagađenosti zemljišta štetnim materijama“, pojašnjava i kaže da ako ne poznajemo stanje sadržaja polutanata u poljoprivrednom zemljištu, možemo reći i da ne poznajemo ni kvalitet hrane koju konzumiramo.

Globalno je aktualna inicijativa Neutralnost degradacije zemljišta (LDN), koja za cilj ima zaustavljanje aktivnog gubitka zdravog i kvalitetnog zemljišta uslijed njegove degradacije, nešto što je i BiH potpisala. Ovim se ne ograničava daljnji razvoj, ali se od svake zemlje potpisnice traži planiranje i redovno izvještavanje o degradacijskim postupcima i mjerama, pri čemu se mora uspostaviti balans između degradiranih površina i površina koje se obnove u postupku rekultivacije, rehabilitacije ili remedijacije u istom obimu po kvantitetu i kvalitetu zemljišta koje se degradira. U tom slučaju bi se zemljama koje ispunjavaju ove kriterijume omogućio pristup globalnim UN fondovima za investiranje u održivi razvoj i zaštitu okoliša.

Očuvanje okoliša

Prirodna bogatstva Bosne i Hercegovine omogućuju dobro okruženje za bavljenje poljoprivredom, ali ti potencijali nisu dovoljno iskorišteni i po procjenama nadležnih institucija, bavljenje poljoprivredom u BiH djelatnost je niske produktivnosti i loše tehnološke opremljenosti. To je dodatno otežano ovisnošću domaćeg tržišta o uvozu skoro svih sirovina potrebnih za proizvodnju kako sjemenskog materijala, zaštitnih sredstava i mineralnih đubriva, tako i opreme i poljoprivredne mehanizacije.

Ipak, u poljoprivredi u BiH radi oko petina radno sposobnog stanovništva a često je to djelatnost kojom se bavi nekoliko generacija u porodici. Tradicionalni pristupi u poljoprivrednoj proizvodnji se mijenjaju i mnogi proizvođači, kaže Ljuša, zanimaju se za edukacije i za nova i okolinski prihvatljivija rješenja.

Poljoprivreda je prepoznata kao važan faktor održivosti u vrijeme pandemije kada je akcenat stavljen i na urbanu poljoprivredu i proizvodnju hrane za vlastite potrebe na ekološkim principima gdje je prepoznat potencijal malih parcela i proizvodnje u zatvorenom prostoru.

Degradacija zemljišta prijeti da utiče na globalnu proizvodnju hrane i uzrokuje pad produktivnosti za 12 posto, što bi značilo skok cijena hrane za 30 posto do 2040. godine. Degradacija zemljišta negativno utiče i na dostupnost čiste pitke vode, siromaštvo, sigurnost hrane, migracije, rodna prava, uništenje šuma, biodiverzitet i klimatske promjene, a istraživanja kažu da je 52 posto poljoprivrednog zemljišta širom svijeta već zahvaćeno degradacijom.

Na Svjetski dan okoliša, koji se od 1974. godine obilježava svakog 5. juna, naglašava se važnost podizanja svijesti o posljedicama eksploatacije i uništavanja ekosistema čija obnova znači prevenciju, zaustavljanje i regresiju tih trendova – od eksploatacije do ozdravljenja Planete. Uz moto #GenerationRestauration, UN obilježava Svjetski dan okoliša kao globalnu misiju revitalizacije milijardi hektara šuma, poljoprivrednih zemljišta, vrhova planina i dubina mora, što u konačnici ima borbu protiv negativnih posljedica klimatskih promjena.

Odlaganje otpada od poljoprivrednih aktivnosti

Osim savjeta u poboljšanju kvaliteta zemljišta i tretiranja zasada, otvoreno pitanje je i odlaganje otpada od poljoprivrednih aktivnosti, što često završi na nepropisnim odlagalištima smeća i u blizini rijeka a to znači da u konačnici dolazi i do izvora pitke vode gdje postoji opasnost kontaminacije.

Ono što nedostaje u Bosni i Hercegovini su mjesta za adekvatno odlaganje i tretman otpada od prazne ambalaže u kojoj su ostaci hemikalija.  

„Duboko vjerujem da bi poljoprivredni proizvođači prihvatili savremene pristupe tretiranja i prerade otpadnih materija iz poljoprivrede jer to je definitivno problem i za njih, ne samo okolišni, šta uraditi sa tim otpadom, kako ga uskladištiti, gdje ga ostaviti“, kaže Ljuša i dodaje da ovaj problem dovodi posljedično i do pojave mikroplastike u zemljištu što se odražava i na proizvode, ali i na zagađenost  podzemnih voda.

U narednom periodu, projekt koji finansira Švedska, a realizuje UNDP organizovaće  specijalističke obuke za poljoprivrednike, institucije, i druge zainteresovane na temu  ispravnog tretiranja i odlaganja ambalaže od pesticida. Nepropisno tretiranje i odlaganje ove vrste otpada kroz postojeće prakse dovodi do nenamjernog ispuštanja postojanih organskih zagađujućih materija (POPs) u atmosferu.

Ljuša ističe i da su potrebne edukacije i prilagođen pristup u tretmanu stajnjaka koji je veoma važan u poljoprivrednoj proizvodnji, ali može biti i veoma štetan za okoliš, posebno sa stanovišta zagađenja površinskih i podzemnih voda.